Album Nedjelje, 22h: Edward Sharpe and the Magnetic Zeros – PersonA
Album Nedjelje ovog ponedjeljka pripada bendu koji je odlučio da proimjeni svoju mesijansku ulogu zbacivši sopstvenog kralja sa trona. Ipak nije baš sasvim tako, ali Edward Sharpe and the Magnetic Zeros imaju novi album PersonA koji preslušavamo u 22h!
Na omotu albuma jasno se vidi precrtano ime Edward Sharpe-a, što bi odmah značilo da je njegov real ego Alex Ebert odlučio da se izdvoji iz sopstvene, mesijasne uloge koja je prednjačila ispred samog benda. Prije bi se moglo reći, odlučio je da sebe još više uvuče u Magnetic Zeros, jer ovakav naziv ponajviše simbolizuje srastanje benda u zajedničku cjelinu, a zvuk na albumu to i dokazuje. Daleko od toga da je Ebert lišio svijet svog prepoznatljivog stila pjevanja (koji je meni uvijek bio negdje između John Lennona i Bob Marley-a), i još dalje od toga da su se Zerosi odrekli folky psihodeličnog prizvuka koji duguje 60tima. Međutim, oni ovdje više nisu raspojasana družina koja gola-bosa luta ulicama i zabavlja prolaznike šireči ljubav, mir i pokoji opojni miris.
Magnetic Zeros su se po riječima svog, još uvijek vođe, okupili u studiju i u tišini i miru radili n arealizaciji novih numera u kojima se Ebert kao autor zapitao par stvari, prije svega o sebi, sopstvenom identitetu i životnom, a valjda i muzičkom putu( možda je i obratno). Uz, kako sam kaže uspone i padove u stvaralačkom procesu, usred koga su ostali bez prateće pjevačice Jade Castrinos, ali što je još važnije, ostali su bez alter ego karaktera koji je ranije pokretao čitavu priču. Time je Ebert očigledno okrenuo novi list, i radeći zajedno grupa je srasla, i objavila album koji je potraga za ličnošću, za samim sobom. Ukoliko je srastanje benda, i makar prividno odustajanje od alter ega znak napretka i sazrijevanja, možemo reći da je bend postigao cilj.
Logično je da nakon nekoliko godina neprestanog putovanja i koncertiranja grupa sraste i bolje se razumij emuzički, odbaci višak i skoncentriše se na suštinu. Upravo tako zvuči PersonA. Za sad mi zvuči kao najbolje ostvarenje ovog kolektiva, sa znatno izoštrenom muzičkom matricom, koja je nježnija, umješnija, bolje teče i preliva se. I dalje su tu folk hippy aranžmani, ali čujemo roots, gospel, čak je i rock strana izraženija. Album je zvučno i poetski zrelije i bogatije ostvarenje.
Zanimljivo će biti čuti, koliko će se ovaj, ipak energetski malo drugačiji album razlikovati na koncertima, i da li će tamo, Alex Ebert vratiti svog mesijnskog unutrašnjeg blizanca. I pored toga, on je sjajan izvođač koji n azačudan način, drži uzde čitavog nastupa, benda i njegove prezentacije. Te uzde izgledaju kao labavi konopi koji će svakog časa popustiti i prepustiti brod oluji. Umjesto toga, ta labavost je snaga, i poput nevidljivih niti, čitavu stvar veže u beskrajni ples života i ljubavi, ples koji ponekad stane i zapita se, a zatim nastavi sa još većom punoćom pokreta. Prepustite se….
