Usud juga u sudbini tužnog anđela ( u sjećanje na Gram Parsonsa)
Juče se navršila 71 godina od rođenja Gram Parsonsa, tajanstvenog magičara američkog juga, koji je negdje u svojim maglovitim vizijama sanjao Kosmičku Američku Muziku, baš onakvu kakvu je i sam počeo da svira, a pogotovo onakvu kakvu su drugi nakon njega nastavili. Njegove vizije su bile isuviše maglovite da ih sam ostvari, ipak je usud juga bio jači.
Mitologija rock’n’rolla uvijek se preplitala na ivici stvarnog i imaginarnog, a na takvoj nekoj ivici Parsons je živio, pa se neki detalji njegovog života, a pogotovo smrti i dan danas čine nevjerovatnim, čak što više, zbog toga što su bili prokleto (ili bolje reći ukleto) stvarni. Prokleti svakako, a kako tačno ni sami ne možemo saznati do kraja, jer korijeni njegovog prokletstva sežu duboko u usud američkog juga, za koji se sigurno zna da je izveden iz mitova. O tom usudu bijeli ljudi nisu pretjerano pjevali, nekako je bio ostavljen crncima da započnu priču, poput one o čudnim voćkama koje su visile sa stabala na jugu, o incestu, alkoholu, depresiji, nasilju u porodici….i svemu ovome zajedno sa mračnim, nekad i okultnim primjesama, koje su propagirale sumanute crkve koje su nicale poput proljetnih pečuraka.
Odrastanje u bogatoj trgovačkoj porodici u Džordžiji nije donijelo sreću malom Gramu, jer je sreća bila jedini faktor koji je u porodici nedostajao. Alkoholizma nije nedostajalo sigurno, ni suicid jednog od roditelja, smrt od alkohola i ludilo drugog….naprosto, na zemlji istrijebljenog domicilnog stanovništva gdje su se jedni bogatili ropstvom drugog, sreća nije mogla da nikne, ni na najplodnijem zemljištu, kakvo je na jugu obično bilo.
Muzika je poput nakog najčudnijeg svijeta uspjevala i na najnapaćenijem tlu, pa je i već mladi Gram Parsons (inače pravog prezimena Cecil Connor, a ovo po kome ga znamo će uzeti od očuha) osluškuje tradiciju kroz country i savremeno kroz rock’n’roll. Hipijevska ideologija slobode i puta ga je privukla i naći će se u Los Angelesu, gdje će se na urođeni usud i stečenu bol, nalijepiti grijeh, ono čime su ga plašili u crkvama, a što će se, na način na koji to crkva vidi, strmoglaviti Gramu kroz srce, dužu i vene. U LA-u grijeha je bilo u svemu, a muzike je bilo još više, pa će se negdje ’68-me Gram Parsons nakratko naći u čuvenim Byrdsima, sa kojima snima jedan, ali vrijedan album “Sweethearts on Rodeo” koji je psihodelični hipi bend odveo u country, na način na koji je Parsons sanjao, ali na opšte zgražavanje tada tradicionalne country vlastele u Nashvilleu.
Nastavak muziličkog putovanja Parsons provodi u svom novom bendu “Flying Burito Brothers” i družeći se sa Rolling Stonesima, pogotovo Keithom, a već tada je imao reputaciju luđeg i od Stonesa, što je u to vrijeme bio pravi podvig, koji nažalost znači jedno…put bez povratka. Wild Horses je rezultat tog druženja, koja i danas odzvanja stadionima.
Iako su Flying Burito…albumi bili sa oduševljenjem prihvaćeni od kritike, publika nije poludila. Baš kao ni za solo albumima koji će uslijediti, prvim istoimenim i drugim, danas čuvenim Grievous Angel.
Gram Parsonsova vizija nije bio puki country rock, kako će to neki primjetiti, već mjesto u kosmosu (svijesti) u kom su se sreli country, r’n’b, rock’n’roll, soul i folk, sa specifičnim značenjima i simbolikom. Svijet nije bio spreman, Gram jeste. Tokom snimanja albuma nazvanim sopstvenim imenom, Parsons sreće Emmylou Harris, anđeoski glas i pojavu, snažnu muzičarku koja je možda i najbolje razumjela njegovu kosmičku viziju. Njihova verzije pjesme “Love Hurts” jedan od najboljih duela vokala i emocija ikada snimljen, njen tako čist i nepatvoren, njegov već izgažen usudima, predstavljali su sudbinski susret. Ova verzija nadaleko je premašila original (Everly Brothers) i, u startu pokosila sve buduće brojne verzije, pa je odmah postala, i ostala samo njihova.
Dalje od toga, Gram Parsons nije mogao, a možda ni smio, jer je usud zvao, poput kakvog kobnog izduženog prsta, kome se ovaj, odvažno odazivao. Konačni odaziv napravio je onako kako je i želio, u hotelu Joshua Tree Inn, uz pomoć smrtonosnog koktela opijata, pridruživši se sudbini porodice i sumanutog juga, koji ni sam sebe ne može da objasni.
Dvojac kompanjona, menadžer Michael Martin, i saradnik Phill Kaufman, maznuli su njegovo tijelo, odvezli se u sred pustinje, spalili ga i pustili da se pepo rasprši. I tu zapravo počinje prava priča o mitu Gram Parsonsa. Tek nakon toga, vizije su uspjele stići do svih, bez industrije, koncerata i promocija. Kosmička Američka Muzika naprosto je zaživjela, u svojoj ljepoti, onako kako ju je tužni anđeo sanjao. Emmylou Harris na koncertima nikad ne propusti da mu oda počast, a 1999 snimljen je album posvete, “Return to Grievous Angel”, na kome su odali počast današnji heroji americane: Cowboy Junkies, Lucinda Williams, Wilco, Beck, i mnogi drugi….
Jeff Tweedy jedno vrijeme nosio je i ono šareno country odijelo, po kojem pamtimo Parsonsa, srećom da je usud ipak uspio da izbjegne. A o samom usudu se danas puno više i otvorenije priča. Dok su problematične teme 70tih pominjane samo u oblandama, kod tadašnjih southern heroja, onaih na A, i onih na L, današnji heroji juga, poput Drive-By Truckers ili Jason Isbella, direktno sipaju istinu u oči, o usudu, incestu, alkoholu i nasilju u porodici, ludilu đedova koji su u pričama održavali mitologiju živom, dok je pogled kroz istu ne rasprši na komade, i otjera zle duhove, baš kao što to radi posljednji album Truckersa, nazvan simbolično American Band.
Može biti da su se stvari na jugu promijenile, da je zli točak zaustavljen i vodotok promijenjen. Svakako vizija, ne usud, življa je nego ikada, kroz danas, moguće i najvitalniji spoj u rock muzici, koji i u najtamnijem času, može da ukase na svijetlost. Pepeo i pustinja su se pobrinuli za ostalo.
Piše: Tomislav Žegura
