Enter the content which will be displayed in sticky bar
Tel: +382 68 429 251

Bat For Lashes: Lost Girls

Bat For Lashes: Lost Girls
Follow

Bat For Lashes: Lost Girls  Recenzija

Melodija za hepiend

Piše: Stojan Stamenić

Nataša Kan ima rijedak talenat, da muzikom i stihovima budi jake vizuelne senzacije. Poput filmskih kadrova. Tako su raskošni, barokno delikatni i čulni narativi koje Britanka raspliće na svojim konceptualnim albumima. U toj igri često je znala i da se zaplete; sada je spremna za laganiji ples.

Dama koju prepoznajemo iza pseudonima Bat for Lashes je, prosto, odlučila da joj u životu treba da malo spusti loptu. Prije tri godine se pločom ,,The Bride“ bila je u plesu sa sudbinom na način koji je klasična stereotip-situacija – u pokušaju da konceptualno prodre u svijet široke pop-potrošnje. Tako je album o nevjesti čija ljubav umire na putu do oltara kritika obožavala, a publika izignorisala. Nataša je u međuvremenu odlučila da okrene tabak, pokuša da lansira holivudsku karijeru… A sa albumom ,,Lost Girls“ je, prosto, spustila loptu – muzičkom formom, ali i suštinski u životu.

,,Lost Girls“ možda nije najbolji, ali je najkonstantniji i najčvršći album Nataše Kan do sada. Inspirisan je jednim Los Anđelesom koji možda nikad nije ni postojao, ali je onakav kakvim ga je zamišljala kao djevojčica. Utopljen je u sve ružičaste zalaske nas okeanom, treperava popodneva Malibua; uhvaćen u odsjaju na naočarima surfera i skejtera šetališta Santa Monike, u blistavoj preplanulosti jedne bezbrižne mladosti 80-ih. Prosto, to je muzika koja pripada filmskim hitovima jednog vremena koje su gutali klinci i tinejdžeri – a ko ne voli ,,The Karate Kid“, ,,The Lost Boys“ ili ,,Never Ending Story“!

Jasno vam je, ovo je muzika za đuskanje – a u modernoj muzičkoj eri, u kojoj se sint-pop nostalgija 80-ih jaše do iznemoglosti, vrlo lako ćete shvatiti da Nataša Kan nema šta da kaže muzički novo. Nema veze, sve dok je lagodno zabavna i ima da kaže nešto svoje i iskreno. Njene pjesme su slojevite i inteligentne kao uvijek – u prelijepoj ,,Jasmine“, na primjer, skicira portret vampirice-zavodnice u kalifornijskim noćnim klubovima. Ali u istoj pjesmi stiže i da se sjeti posjeta Pakistanu, očevoj domovini, gdje je često boravila kao djevojčica.

Očigledno je, da je Nataši zbog mnogo čega na vrh glave sopstvena komplikovanost. Zato traži lavirint iz neke ljubavi-veće-od-života, koja ju je dugo progonila i koju je vampirski uhodila. Opraštaće se od nje na ,,Safe Tonight“ – a odušak i bijeg od krivice tražiti na plesnom podijumu i u svijetu sjećanja odrastanja. Baš zato su savršene ,,Peach Sky“ i ,,Desert Man“ – u toj arhitekturi ljetnjeg predvečerja jednog milionskog grada nam perfektno i precizno objašnjava, zašto nam je ta silna nostalgija 80-ih posljednjih godina bila potrebna. I šta nam suštinski znači.

– Zašto boli tako dobro? – je idealna deviza jednog pop-hita i savršena posveta vremenu koje je, po mnogo čemu, oblikovalo Natašu Kan kao osobu.

U toj muzičkoj jednostavnosti, djetinjoj radosti i mjesečini poput one u filmskom klasiku ,,E. T.“, Nataša Kan je tako naučila mnogo o sebi. I jednim lakim ljetnjim vinilom udarila temelj jake osobe koja zna šta suštinski jeste, čemu i kome pripada. Zato je ,,Lost Girls“ poput muzike za počasni krug pobjednika, finalne teme jednog hepienda. A takvi su najljepši baš u filmovima 80-ih.

(ocjena: 76/100)

 

Originalno objavljeno u magazinu ” Objektiv” koji izlazi svakog četvrtka u dnevnim novinama “Pobjeda” kao i na portalu Portal Analitika

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>