Ovako apstraktan i nekonvencionalan album teško će doći do šire publike kao ,,Post Pop Depression“ – u jednu tihu muzičku luku Igi Pop će na početku ove jeseni ući u mraku i zateći tek poneko upaljeno svjetlo. Nema sa tim nikakav problem – makar će se pogano potruditi da napravi žestoku buku i ponekog krmeljavog tipa digne iz kreveta, sa zasluženom tvrdom psovkom na usnama.
Piše: Stojan Stamenić
Bučan ulazak u noćnu luku
Neki unutrašnji glas kao da stalno zadirkuje Igi Popa, ne da mu da zaspi snom pravednika. Grebe ga kao kamenčić pod petom: ,,Previše si postao normalan, vrijeme je da napraviš neko čudno sra*e“! E ta vječna zublja, to je ono što Igija čini slobodnim čovjekom.
Tako je to sa prokletnicima za koje svijet u jednom momentu shvati da su savršeni svečevi rokenrola. Vječito u traganju za novim granicama – da bi ih prešli, preskočili, namagarčili. Iza Igija je odličan album ,,Post Pop Depression“, trijumfalno zabiberen od strane mlađarije iz Queens Of The Stone Age i Arctic Monkeys. Ali sve to ,,normalno“ naravno nije Igi Pop, makar nije u potpunosti. I ne može biti cjelovita slika o liku na čijim koncertima se morate makar u jednom momentu zapitati: ,,Šta hoće ovaj čudak od sebe i od mene“.
Na albumu ,,Free“, to frontalno nastupanje na teritoriju očuđenosti je planirano u dva pravca: ka pop-rok avangardi sa ukusom gotike (neko je rekao Lu Rid i Velvet Underground?) i ka pržanciji garažnog roka. Ima tu sjajne muzike, poput instant džezi-hita ,,Sonali“ koji miriše na solo-uratke Toma Jorka iz Radiohead; ima i potpuno besmislenih pokušaja kljakavog humora u ,,Dirty Sanchez“ gdje Igi lamentira nad poplavom onlajn-pornića. I sve to je jedan slobodan čovjek kojem je u 73. godini debelo stalo da pokaže da je i dalje ,,u igri“, da životna i kreativna vatra nije utihnula. Pa i onda kad na momente djeluje kao matori čudak kojem je teško da pohvata svoje riječi za šankom.
Druga polovina albuma se prosipa u niz pomalo apstraktnih i nabacanih recitacija, od kojih se ,,Do Not Go Gentle Into That Good Night“ Dilana Tomasa propisno ofucala po filmovima, serijama i albumima posljednjih godina. Zato je finalna ,,The Dawn“ mnogo jača i originalnija. Okružen drhtavim, ambijentalnim sintisajzerima, Igi trijumfalno podvlači da nema nikakav problem sa tim što ostaje, ili eventualno odlazi – sam. ,,Ako se prospe i pane ono što je preostalo… Dobro je makar smijati se u mraku“.
Ovako apstraktan i nekonvencionalan album teško će doći do šire publike kao ,,Post Pop Depression“ – u jednu tihu muzičku luku Igi Pop će na početku ove jeseni ući u mraku i zateći tek poneko upaljeno svjetlo. Nema sa tim nikakav problem – makar će se pogano potruditi da napravi žestoku buku i ponekog krmeljavog tipa digne iz kreveta, sa zasluženom tvrdom psovkom na usnama.
(ocjena: 65/100)
