Enter the content which will be displayed in sticky bar
Tel: +382 68 429 251
Tamikrest: Kidal
Naziv
tamikrest
Žanrovi
desert blues, sahara rock, world music
Follow

Tamikrest: Kidal  Recenzija

Skoro tri godine nakon veličanstvenog albuma Chatma, stiže novo izdanje pustinjskih nomada sa električnim gitarama Tamikrest, nazvan po gradu u kome žive Kidal. Tokom ove 3 godine, bend je svirao pred sve brojnijom publikom, i u potpunosti prevazišao dotadašnju titulu mlađe braće Tinariwena, jer, usitinu, Tamikrest je nametnuo sopstveni identitet kao autentična rock’n’roll pojava.

No, tokom iste 3 godine, situacija u njihovoj zemlji Mali, kao i u gradu Kidalu se mijenjala, ali na gore, tako da su danas ta zemlja i taj grad devastirani u svakom smislu. Koliko god zapadnjačkoj bledolikoj publici (nama jel…), njihova muzika i životna priča izgledala primamljivo do granice egzotike, surova stvarnost života ovih muzičara je drugačija. Ipak, slušajući muziku Amerike, poput delta bluesa, ili danas Calexica, nije teško sanjati egzotične snove, a pogotovo kad ta muzika donese neko novo iskustvo, kao što je to nesumnjivo slučaj sa električnim tuarezima. U svakom slučaju, nije loše imati barem dio svijesti o količini siromaštva, beznađa, korupcije, nepovjerenja i, uostalom svega što je rat opustošio, a što za sad..nema namjeru da se popravi.

U takvom okruženju, članovi Tamikrest su stvarali novi album, tokom vremena između evropskih i svijetskih turneja kad bi se vraćali kući u Kidal, osjećajući i porživljavajući beznađe sa sopstvenim narodom. Upravo zbog toga, ovaj album ne zvuči onoliko rokerski razigran poput Chatme (albuma inače inspirisanog snagom žena), donekle na moju žalost, ali u tom potezu vidim dvostruku pobjedu za Tamikrest.

Prije svega, nisu ponovili neku sigurnu formulu uspjeha, koja bi im dobro došla u daljem proboju na svijetskoj sceni. Drugo i važnije je, da ovaj bend i dalje svira muziku zbog istih razloga kao i kad su krenuli. Baš kao i na novom albumu uvijek pominjanih Tinariwen, Elwan, snažno se osjeća nespokojstvo i pesimizam, kao i sveprisutni tamni oblak koji se nadvio nad užarenom sharskom zemljom, i koji ne odlazi. Muzika je sugestivna i prenosi poruku vrlo jasno, za onog koji želi da čuje.

A za ono što se na albumu čuje, pobrinuo se izvstan producent  Mark Mulholland, britanski inžinjer zvuka, poznat po radu sa mnogim tuareškm izvođačima. U prvi plan ističe gitare, kroz jasnoću i povezanost cjeline, sa naglašenom atmosferičnošću.

Muzički, bend je i dalje na svom terenu, u sporom ritmu kamile, sa izvrsno isprepletanim gitarama, koje vode razradu do zaključka. Dinamika se ravnomjerno preklapa iz numer eu numeru, pa je postignut sklad ujednačenosti i kvalieta od početka do kraja. Ipak, sve je podređeno ugođaju, onom opisanom malo ranije, kome u prilog ide i odlična fotografija na omotu albuma, koja vjerno dočarava apokalipsu sadašnjeg trenutka u Maliju.

Nakon ovakvih riječi, nemojte misliti da se radi o nekom depresivnom albumu, ni o autorima koji ne vide svijetlo. Upravo je njihova muzika, njihovo postojanje i rad, svjetlost koja dolazi iz Kidala, i koja tamo ostaje, da zajedno sa svojim gradom prođe kroz nevolju….ka neizvjesnoj budućnosti.

Rock’n’roll Tamikresta je njihova nada, njihov prkos i otpor beznađu. Možemo svi uz Tamikrest da sanjamo o pustinjama, šatoru na Desert festivalu i ispijanju čaja uz dugotrajne jam sessione. Ipak, prilikom slušanja ovog albuma, nek nam na prvom mjestu bude jednostavna misao, koja dočarava suštinu njihovog postojanja a o kojoj producent i izdavač Chris Eckman govori u intervjuu za magazin Poezika. Upitan kako Ousmane Ag Mossa (lider Tamikresta) opisuje zbog čega svira svoju muziku, Eckman ga citira: „Zbog toga što želim da govorim i da time osnažim svoj narod“.

Tomislav Žegura

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>