Enter the content which will be displayed in sticky bar
Tel: +382 68 429 251
Tinariwen: Elwan
Naziv
tinariwen
Žanrovi
desert blues
Web sajt umjetnika
Follow

Tinariwen: Elwan  Recenzija

Potmuli zvuk gitare najavljuje novo poglavlje muzičke pustinje, prije nego što plemenski ritam još jednom povede ove nomade u novo ispovijedanje sudbine i usuda, predodređenog ko zna kad, ispod naslaga pustinjskih dina Sahare. Pitanje koje se prvim slušanjem nametnulo je što i kako Tinariwen treba da kaže u ovom trenutku, kada su s jedne strane na vrhuncu svoje muzičke moći, a sa druge, skoro pa potpune društvene nemoći, no i ove dvije karakteristike treba shvatiti vrlo uslovno.

Muzička moć grupe Tinariwen danas se ogleda u međunarodnoj prepoznatljivosti, i statusu jedne od najvažnijih muzičkih pojava današnjice. Društvena nemoć ogleda se prije svega u političkoj situaciji u svojoj zemlji Mali, odakle su prognani, i gdje ne mogu da pruže uticaj i podršku svom narodu, Tuarezima, kao ni da zasviraju. Kao što znamo od nedavno, muzički festival koji ih je izdigao, Festival au Désert otkazan je nakon pokušaja deaktiviranja ove godine. Tu i leži jedan od glavnih razloga bola, patnje i frustracije ovih muzičara, tako iskreno prenešen na muziku albuma “Elwan”, koji sporo poput pustinjskog karavana krči svoj put kroz nevolje do neke nove odrednice.

Kao što nam sugeriše omot ovog albuma, put Tinariwena bio je dugačak, spor, poput penjanja uz dinu. Prve dvije decenije grupa je djelovala po saharskoj oblasti, lutajući nomadski i snimajući svoju muziku, uglavnom na kasetofonima, baš kao što to i danas rade mnogi žitelji Sahare u nekoj želji da svoje ideje dopru do …bilo koga….

Posljednje dvije decenije, od kada su se nakon dugog uspinjanja popeli na vrh pješčane dine, i kada je njihovu muziku čuo čitav svijet, Tinariwen jednako lutaju svijetskim binama, a u svoju zemlju ne mogu da se vrate. Pradoksalno ili ne, sve to ne može da ne utiče na muziku, a na novom albumu, kao da je ovaj kolektiv poput karavana u oluji, zbio svoje redove, usporio korak i djeli međusobno muziku čiji je ukus opor, i puno manje razigran nego na nekolicini prethodnih izdanja, gdje bi vas muzika pozivala da provedete noć pod zvijezdama.

Ovog puta nije tako, što je čitav bend iskoristio u svoju umjetničku korist, načinivši, možda i najuzbudljivije izdanje do danas. Ona muzička moć koju sam pominjao odgleda se u tome, da stisnuvši zube, vođa kolektiva Ibrahim Ag Alhabib zvuči odlučnije nego ikad, i njihove poruke imaju jaku sugestivnu moć. Bilo da govore o sjenci prošlosti kojoj ne mogu pobjeći u Ténéré Tàqqàl, ili o ženama tuarega ostavljenim u pustinji u Assàwt, moć muzike je jedanko jaka, i tjera na preispitivanje i suočavanje.

Sa zvučnog aspekta u prvom planu su sjajno snimljene gitare koje paraju nebo, čak i kad su tihe. Odsvirane sa puno emocija, prenose ponekad i više od tekstova, čiji jezik, iako dalek ulazi pod kožu i otkriva svoje poruke. Poruke tjeraju na preispitivanje, ponajviše u tišim trenucima, poput “Hayati” u kojoj samo uz glas i gitaru na preispitivanje životnih ciljeva poziva jedan od starosjedilaca grupe, Hassan Ag Touhami. Uz ovaj trenutak, vrhunac albuma je jedna od posljednjih numera Nànnuflày, koju sa Ibrahimom u duetu pjeva Mark Lanegan, čiji hrapavi glas savršeno pristaje muzičkoj matrici.

Oduševljenost zapadnih rock muzičara i publike Tinariwenom reflektovala se čestim saradnjama, pa tako i na ovom albumu gdje su pored Lanegana doprinos dali i Allain Johannes i Kurt Vile. Tu leži jedna strana moći ovog velikog kolektiva, koji je prenosi binama svijeta, tražeći svoj izgubljeni dom. Druga strana moći leži u uticaju na muzičke snage zapadne Afrike, koje su izrodile veliku i bogatu scenu (veliku poput Sahare, bogatu poput svog kulturnog naslijeđa, i savremenu poput svih nesreća i patnji koje su ih zadesile). Afrička scena danas je poput velikog karavana, ali na čelu povorke je još uvijek Tinariwen, najmudriji, čija riječ uvijek znači nešto više.

No, najveća moć Tinariwena je da na upečatljiv način pretoči svoja osjećanja, misli i muziku, uz bolji nego ikad sonični pustinjski vjetar, i još jednom dokaže da je među najboljim i najvažnijim bendovima danas. Glas nade i zov za slobodom nije ugašen, on plamti poput noćne svijeće, čiji je plamičak uvijek sa nama, da osvjetli noć pod zvijezdama, i raspiri plamen istine i slobode.

Tomislav Žegura

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>