Enter the content which will be displayed in sticky bar
Tel: +382 68 429 251
Ty Segall
Naziv
ty segall
Žanrovi
rock'n'roll, garage punk, glam rock
Web sajt umjetnika
Follow

Ty Segall  Recenzija

Ono što mi se sviđa u, kako stvari stoje, vrlo plodnom radu otkačenjaka iz San Francisca je što objavljuje albume svake godine, što je danas rijetkost, a nekada bilo pravilo, jednim djelom uslovljeno tempom industrije, a drugim, malo važnijim, količinom onoga što umjetnik ima da kaže. Sumnjam da bi karijere Dylana, Beatles-a, Neil Younga, a mogao bih još mnoge da nabrojim…dale onaj glavni zamah da nisu u prvih 7-8 godina izgruvali iz sebe serije albuma (ponekad i više od jednog godišnje) koji se danas prepoznaju kao vodeći klasici, dodjeljuju im se Nobelove nagrade i sl. Mlađima nek se zamisle, a novi, album Ty Segalla je deveti, u isto toliko godina rada, i drugi po redu naslovljen imenom autora, nakon prvog iz 2008.

Ovog puta, Segall nam donosi 10 pjesama, izuzetne rock’n’roll energije, nabrijanosti i ludila. Počinje rifom velikim kao gromada, da bi nas šetao njemu već poznatim teritorijama, ali i neistraženim, sa lakoćom uhvaćenim momentima u kojima dobru prošlost spaja sa sadašnjošću lucidnim zanosom. Primjećuje se odmah, da se i ovde ponovo susreću dva slavna britanska leprikona, Syd Barret i Marc Bolan, čiji duhovi su i ranije sijevali Ty-evom glavom, ali ovog puta nema ništa od proto glam rock prekrojenosti prethodnog „Emotional Mugger“-a ili šizofrenih produkcijskih rješenja po uzoru na „Madcap Laughs“. Ključna promjena došla je iz dvije okolnosti koje su se stopile u jedno: uigranost pratećeg benda i produkcija koju potpisuje jedan i jedini Steve Albini.

A Flush Down The Tylet from Drag City on Vimeo.

Po sopstvenim izjavama, Ty Segall uvijek je volio da snima albume sa puno overdub-a, ponovo navodeći pomenute uzore ili White Album, ali u slučaju snimanja ovog albuma, uigranost pratećeg benda, koji ga je pratio na turneji, i kojeg čine Emmett Kelly, Mikal Cronin, Charles Moothart i Ben Boye, dala je vrlo gromovite rezultete koji glase: bend rastura, pršti iz svih ventila, i zvuči vrlo uživo! Za ovakvu metodu svirke, vjerovatno nema boljeg producenta od Albinija, koji je nabrijan zvuk benda uživo, znao itekako prenijeti na snimak, da ništa ne izgubi od spontanosti i autentičnosti, bez ikakvog foliranja i pokuašaja savršenstva. Intenzitet svirke se osjeća u svakom trenutku, kroz uvodnu rasturačku „Break a guitar“, koja opravdava naslov, preko mirnijih komada sa kraja albuma, ili desetominutne „Warm Hands (Freedom Returned)“ u kojoj bend odlazi kroz jam session u neki prog rock, odsviran garažno p’nkerski.

Ty Seggal može sve, i da pjevuši bajkovito sa engleskim naglaskom i da solira metalski, ili da isporučuje baraže kroz jedan raštimovan rif. Sve zvuči jednako ubjedljivo, a najveća je vrijednost što funkcioniše kao sjajna cjelina. Kad dodamo i bend koji kao helikopter oblijeće oko njegove munjene glave, dobijamo zaraznu i prkosnu rock’n’roll mašinu, koja skoro ulazi u drugu dekadu rada i nema namjeru da se smiri. Valjda rock’n’roll u svojoj suštini to ne bi ni trebao.

Tomislav Žegura

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>