Ono što mi se sviđa u, kako stvari stoje, vrlo plodnom radu otkačenjaka iz San Francisca je što objavljuje albume svake godine, što je danas rijetkost, a nekada bilo pravilo, jednim djelom uslovljeno tempom industrije, a drugim, malo važnijim, količinom onoga što umjetnik ima da kaže. Sumnjam da bi karijere Dylana, Beatles-a, Neil Younga, a mogao bih još mnoge da nabrojim…dale onaj glavni zamah da nisu u prvih 7-8 godina izgruvali iz sebe serije albuma (ponekad i više od jednog godišnje) koji se danas prepoznaju kao vodeći klasici, dodjeljuju im se Nobelove nagrade i sl. Mlađima nek se zamisle, a novi, album Ty Segalla je deveti, u isto toliko godina rada, i drugi po redu naslovljen imenom autora, nakon prvog iz 2008.
Ovog puta, Segall nam donosi 10 pjesama, izuzetne rock’n’roll energije, nabrijanosti i ludila. Počinje rifom velikim kao gromada, da bi nas šetao njemu već poznatim teritorijama, ali i neistraženim, sa lakoćom uhvaćenim momentima u kojima dobru prošlost spaja sa sadašnjošću lucidnim zanosom. Primjećuje se odmah, da se i ovde ponovo susreću dva slavna britanska leprikona, Syd Barret i Marc Bolan, čiji duhovi su i ranije sijevali Ty-evom glavom, ali ovog puta nema ništa od proto glam rock prekrojenosti prethodnog „Emotional Mugger“-a ili šizofrenih produkcijskih rješenja po uzoru na „Madcap Laughs“. Ključna promjena došla je iz dvije okolnosti koje su se stopile u jedno: uigranost pratećeg benda i produkcija koju potpisuje jedan i jedini Steve Albini.
A Flush Down The Tylet from Drag City on Vimeo.
Po sopstvenim izjavama, Ty Segall uvijek je volio da snima albume sa puno overdub-a, ponovo navodeći pomenute uzore ili White Album, ali u slučaju snimanja ovog albuma, uigranost pratećeg benda, koji ga je pratio na turneji, i kojeg čine Emmett Kelly, Mikal Cronin, Charles Moothart i Ben Boye, dala je vrlo gromovite rezultete koji glase: bend rastura, pršti iz svih ventila, i zvuči vrlo uživo! Za ovakvu metodu svirke, vjerovatno nema boljeg producenta od Albinija, koji je nabrijan zvuk benda uživo, znao itekako prenijeti na snimak, da ništa ne izgubi od spontanosti i autentičnosti, bez ikakvog foliranja i pokuašaja savršenstva. Intenzitet svirke se osjeća u svakom trenutku, kroz uvodnu rasturačku „Break a guitar“, koja opravdava naslov, preko mirnijih komada sa kraja albuma, ili desetominutne „Warm Hands (Freedom Returned)“ u kojoj bend odlazi kroz jam session u neki prog rock, odsviran garažno p’nkerski.
Ty Seggal može sve, i da pjevuši bajkovito sa engleskim naglaskom i da solira metalski, ili da isporučuje baraže kroz jedan raštimovan rif. Sve zvuči jednako ubjedljivo, a najveća je vrijednost što funkcioniše kao sjajna cjelina. Kad dodamo i bend koji kao helikopter oblijeće oko njegove munjene glave, dobijamo zaraznu i prkosnu rock’n’roll mašinu, koja skoro ulazi u drugu dekadu rada i nema namjeru da se smiri. Valjda rock’n’roll u svojoj suštini to ne bi ni trebao.
Tomislav Žegura
